2012-02-07 17:52:47

Život drugih

U sklopu programa izborne PiG-a posjetili smo simpatičan prostor Kinoteke „Zlatna vrata“ i kroz medijsku kulturu ponovili gradivo izborne: privatnost, odgovornost, građanska načela, politički sustav...

U sklopu programa izborne PiG-a posjetili smo simpatičan prostor Kinoteke „Zlatna vrata“ i kroz medijsku kulturu ponovili gradivo izborne: privatnost, odgovornost, građanska načela, politički sustav...Sve to mogli smo iščitati u  briljantnom filmu mladog redatelja Floriana Henckela von Donnersmarcka, koji je počevši od Njemačke, pa na koncu  po cijeloj Europi  i svijetu skupio brojne nagrade (između ostalog, dobitnik Oscara za najbolji strani film 2007.) koji zapravo prikazuje mračnu stranu komunističkog režima i daje kritiku totalitarizma. Vrlo je slojevit i zahtjevan film, koji nas je držao zainteresirane bez obzira na neuobičajenu dužinu trajanja – čak 137 min.

U hladnom  Istočnom Berlinu, u studenom 1984., Gerd Wiesler (Ulrich Muehe), pripadnik Istočnonjemačke tajne policije (Stasija), koja je godinama paranoidno prisluškivala građane,  živi uglavnom "životom drugih" što znači nema privatnog života, a po zadatku svojih pretpostavljenih počinje prisluškivati poznatog kazališnog pisca Georga Dreymanna (Sebastian Koch), što u potpunosti podržava sekretar partije Anton Grubitz (Ulrich Tkur), koji je voljan sve napraviti da bi napredovao u karijeri. Wiesler ni ne sluti da se iza svega krije njemački ministar kulture Bruno Hempf (Thomas Thieme) koji započinje cijeli slučaj „Lazlo“ samo da bi se dokopao mlade privlačne Christe-Marie Sieland (Martina Gedeck)  . Postavljajui prislušne uređaje u njihov stan, Wiesler se smješta na tavan i ulazi u svijet mladih umjetnika. Ispočetka hladan i suzdržan, izgledom idealnog Stasija (sluzbenik njemačke državne sigurnosti) ni ne sluti da njegova opsesija neprestano raste i da sam želi postati dio te umjetničke slobode. Sam Dreymann je u početku potpuno nevin, dok se njegov prijatelj, poznati redatelj Albert Jerska ne ubije zbog 10 godina zabrane rada u DDR-u. Tada odluči početi pisati o povećnom broju samoubojstava u DDR-u. Njegova djevojka Christa-Maria ga s druge strane, misleći samo na svoj uspjeh i budućnost, vara s ministrom kulture, i tako oboje od slobodnih umjetnika postaju zarobljenici tvrdokornog njemačkog režima. Wiesler je kroz to vrijeme, svakodnevno ih prisluškujući, već potpuno ušao u njihove živote. Oduvijek osamljen, sada svakodnevno sjedi na tavanu i preko slušalica i lista papira zapisuje njihove zabave, svađe,ljubavi, njihov zivot- čijim dijelom i sam želi postati - jer u Dreymannu vidi slobodu koju sam nikada neće imati. On čita njegove knjige, sluša predivnu Appassionatu za koju je navodno i sam Lenjin rekao da ga navodi da  govori "ljupke gluposti i miluje ljude po glavi". Wiesler, nesvjestan da je Dreymann postao objekt njegove želje, laže za njega, te njegov članak  za zapadnjački časopis Spiegel prikazuje kao standardnu dramu. Ipak, Christa-Maria izdaje svog ljubavnika, a Wiesler u želji da spasi njegovo dostojanstvo, pa na neki nacin i sama sebe, skriva pisaću mašinu od tajne policije. Ni ne sluti da su njegove najbolje namjere time postale uzrok najtragičnijih događaja. Christa-Maria se umorna od neprestane borbe i laži ubija, a on gubi cijeli svoj dotadašnji život. No, u cijeloj tragediji koju je uzrokovala Lenjinova diktatura, jak pritisak, ograničena sloboda i umjetnost, Stasijevac izlazi kao nova osoba; u cijelom tom kaosu pronalazi sebe i nenamjerno- postaje predmetom inspiracije umjetničkog djela. Dreymann mu posvećuje svoju knjigu"Sonata dobrom čovjeku". I makar posveta glasi "u zahvalnost HGW-u", Wiesler zna da on više nije hladan Stasi koji bezglavo sluša sve naredbe. On je nova osoba, koja kao i svi ostali, rušenjem zida  9.11.1989.dobiva novu priliku. Možda se promijenio upravo kada je pročitao stihove iz "Sjećanja na Marie A" :

                    “A na lijepom ljetnom nebu iznad

                   Bijaše oblak koji dugo promatrao sam ja

                   Bio je vrlo bijel i na strahovitoj visini

                   A iščeznuo je, kad pogledao sam uvis..." 

ili dok je slušao Beethovenovu Appassionatu za koju se i sam Dreymann upitao: “Može li itko tko je čuo, ali zaista čuo Beethovena, biti zao čovjek?”          

 

                                                                                                                               Dorotea Božić, 4.A


IV. gimnazija Marko Marulić Split