Dana 06.11.2008.god. krenuli smo u posjet Vukovaru, Đakovu i Iloku. Naše četverodnevno putovanje započelo je, ali i obilježilo, razgledavanje Vukovara grada koji je najviše osjetio ratne strahote i posljedice. Potreseni prizorom koji smo ugledali, pozorno i bez ijedne riječi, promatrali smo svaki djelić grada, a životna sudbina našeg vodiča, ratnog zarobljenika, brojne je dovela do suza. 18. studenog 1991. god. pao je grad heroj Vukovar. Stanovnici su bili opkoljeni, izmučeni, izranjeni i izgladnjeli. Stanovali su u ruševinama i podrumima. Tog dana bili su prisiljeni  sa zavežljajima u rukama napustiti grad. Bilo je neshvatljivo kako je grad na Dunavu, Vukovar, koji se dičio graditeljstvom kasnog baroka, slikovitim arkadama, vitkim crkvenim zvonicima, baroknim dvorcem grofova Eltz, nakon puna tri mjeseca odupiranja i borbe pretvoren u cigle, kamenja i zgarišta.

Velik broj Vukovaraca odveden je u srpske logore. Tamo su masovno ubijani. Taj tih i dobroćudan narod sanjao je o slobodi i mirnom životu u Vukovaru…

Iako je prošlo već mnogo godina od razaranja i velikih žrtvi, grad je još daleko od onoga kakav je nekad bio. Nije lako živjeti kraj ruševina koje samo jednim pogledom upućenim njima bude bezbroj uspomena i sjećanje na najtužnije dane Vukovara gdje je većina stanovnika ostala bez svojih obitelji, a svi oni dobro znaju da je uz ruševine ostalo i još mnogo neodgovorenih pitanja i neizrečenih istina. Svi se mi sa tugom prisjećamo tog kobnog dana i odajemo počast svim palim Vukovarcima, jer obnova grada, vraćanje života na njegove ulice, kulturna i duhovna nadgradnja zadatak je koji nas sve obvezuje.

Naša škola posjetila je i tamošnju gimnaziju, a njeni učenici su nas ugodno iznenadili svojom ljubaznošću i druželjubivošću, te nam potvrdili već znanu činjenicu da je život u Vukovaru vrlo težak, a da je još mnogo gorčine ostalo u ljudima.