I u njemu legendarna bolnica i njeno osoblje, i krvava Ovčara, i tiho Memorijalno groblje i ponosni Kameni križ na Dunavu, i utočište franjevačkog samostan I atraktivno ušće rijeke Vuke u Dunav…

U Vukovaru se na svakom uglu osjeća bol. Bez obzira što život ide dalje i pokušava se normalno organizirati svakidašnjica, ipak se može osjetiti svugdje oko vas.

Nakon što na snimkama čujete javljanja novinara Siniše Glavaševića, jasno vam je da je priča o gradu Vukovaru zapravo priča o ljubavi u svakom smislu.

Taj grad heroja zaslužuje status, simbolično rečeno, „mitskog mjesta“ u ovoj našoj državi. Dovoljno je posjetiti sve bolne lokalitete koji su jasni podsjetnici povjesnih činjenica o borbi za slobodu, za svoj grad, za svoju domovinu. Biti simbolom zaslužuje i zbog neviđenih razaranja koja je pretrpio, u rijetko viđenom urbocidu, a sve da bi se uništio hrvatski identitet. Neshvatljiva su  razaranja civilizacijskog dobra i kulturne baštine Vukovara, kao npr. stare barokne jezgre ili među prvima granatiranog dvorca obitelji Eltz iz XVIII. st, u kojem su se čuvala  svjedočanstva o 5 000 godina života na ovom prostoru. Fizička obnova grada pruža osjećaj optimizma, a topli ljudi pružaju vjeru u život i svjedoče o vrijednosti  i dostojanstvu života u tom gradu.

Bez obzira na malobrojne primjere obnovljenih objekata, ipak prevladava osjećaj da o Vukovaru ne vodimo računa onoliko koliko taj grad i taj kraj zaslužuju. Bude pomalo neugodno kad usporedimo grad u kojem živimo s ovim gradom koji se žrtvovao da bi, između ostalih, i naš grad mogao ići naprijed.

Vukovar je i simbol žrtve zbog svih ubijenih, zatočenih, nestalih i raseljenih, od kojih mnogi još nisu pronašli vječni mir ondje gdje i pripadaju. Masovne likvidacije i progoni još su u živom sjećanju onih koji ostaju i čine grad, koji još uvijek vida svoje rane.

Nažalost, međunarodna pravda i ovaj put je zakazala. Na vukovarskoj tragediji pokazala se nesposobnom i nemoćnom da pravično kazni odgovorne za zvjerska i šokantna iživljavanja nad ljudima i njihovim gradom. 

Ne smije se dopustiti da strah od međunarodne zajednice i pretjerana zaštita nacionalnih manjina dovode do situacije da su onima koji su ostali u svom gradu i branili ga, ugrožena prava u odnosu na one koji su podržavali ili doveli Vukovar na križ. Srećom, ljudi dobre volje okupljaju se oko Vukovara i vraćaju svjetlo i dušu ovom posebnom gradu.

Iako živimo u vrijeme globalizacije, kad više ništa nije sveto niti važno osim profita i osobnih probitaka, nužno je sačuvati nešto osobnog pečata u koji ulazi i pripadnost (kulturnim) korjenima i povjesti koji su nas jednim dijelom i oblikovali ovakvima kakvi jesmo. A u Lijepoj našoj, taj povjesni pečat sigurno zaslužuje i Vukovar, zbog istine koju ne treba skrivati već je pokazivati .

I stoga, zbog istine i pravde, oprostiti DA, ali zaboraviti NE. 

 Natalija Palčić, prof.