Velika realka je u Splitu osnovana dekretom 2. ožujka 1862. godine, a bila je svečano otvorena 15. prosinca 1862. godine, isprva kao trorazredna škola s 54 učenika, koja je kroz tri godine prerasla u šestogodišnju školu. U početku je bila smještena u jednoj privatnoj zgradi na Dobrome, pa od 1865. do 1886. u zapadnom krilu Prokurativa, gdje joj je u požaru teatra Bajamonti stradao inventar, te je premještena u susjednu kuću Tartaglia, gdje je djelovala od 1881.do 1886. U školskoj godini 1870./'71. otvoren je i sedmi razred, kad i u svim realkama u državi.

U dugom razdoblju od 1886. do 1909. godine, ova škola je bila smještena u zgradi bivšeg starog sjemeništa (današnja Nelipićeva ulica), koja je bila tijesna, slabo osvijetljena i nezdrava, jer se nalazila među tijesnim uličicama splitskog srednjovjekovnog Burgusa. Navodno predviđena za svega 90 učenika, u toj ih je zgradi 1899. godine, u sedam razreda, već bilo 350, a 1905. godine 410, u ukupno devet dvorana, visokih manje od tri metra, a sa samo malo više od 2m³ zraka po učeniku. Stanje je dakle bilo neodrživo i poduzete su mjere da se sagradi nova zgrada za Veliku realku.

Godine 1898. je na prijedlog jedne izabrane komisije splitska općina za lokaciju nove zgrade Velike realke izabrala bedem Paparella, podno Gripa i stavila ga na raspolaganje školskoj upravi, odnosno vladi. To je u stvari istočni bastion Contarini kojeg je u razdoblju od 1658. do 1664. godine u vrijeme Kandijskog rata podigao venecijanski inženjer Alessandro Magli u sklopu fortifikacijskog obruča u obliku petokrake zvijezde, koji je po Vaubaonovom sustavu izgradnje utvrđenja opasao grad Split. Bastion je tada bio u vlasništvu Paparella, ali je iskopom željezničkog usjeka (1875. - 1877.) već bio na jednom mjestu probijen, a na zapadnom dijelu bastiona podignuta je (vjerojatno u drugoj polovici 19.st.) jedna stambena višekatnica. Rušenje dijela bastiona Contarini, istočno od željezničkog usjeka, proteglo se od 1899. do 1905. godine, jer je bio uposlen vrlo mali broj ljudi, a bilo je i prekida u rušenju.

Postoji novinarski podatak iz 1899. godine da su za gradnju nove zgrade Velike realke već tri projekta bila vraćena projektantima, ali se navodi za koju su lokaciju bila izgrađena. Ni projektant nove zgrade Velike realke, koja je u razdoblju 1908. do 1910. godine bila podignuta u Ulici Sv. Petra (današnja Zagrebačka ulica) nije poimence sigurno utvrđen. Novinski podatak iz 1905. godine spominje da je građevni savjetnik Kochlin zatražio podatke "radi sastava konačnog narisa zgrade Realke". Kasnije više puta pisano da je zgrada projektirana u vladinom tehničkom odijelu u Beču.

Novogradnja je uličnim pročeljima slijedila konture porušenog i poravnatog bedema Contarini, i ako se izuzmu aneksi, bila je to strogo simetrična postava objekta. Iz arhitektonsko - prometnih razloga otupljen je vrh na sastavu bočnih pročelja i oblikovano je ulazno pročelje u osi kompozicije. Ovo pročelje je i najviše dekorirano, u stilu bečke secesije, koja osobito dolazi do izražaja na zantskim radovima. Međutim orijentacija učionica je bila loša, jer je podvrgnuta  spomenutom urbanističkom rješenju većina ih je bila orijentirana na sjever i istok dok su se na južnoj strani, najdragocijenijoj za klimatske prilike u Dalmaciji, nalazili uglavnom hodnici.

Zgrada visine prizemlje + 2 kata + potkrovlje imala je dvanaest dvorana (učionica) za predavanja, 2 dvorane (kabineta) za fiziku i kemiju, prostorije za modeliranje i lijevanje modela (crtaonice), a u prizemnom dvorišnom aneksu gimnastičku salu s garderobama i tuševima. Stan ravnatelja je bio južno isturen i "po prvi put u Austriji" posve odjeljen u posebnoj zgradi.

Tada je školski kompleks osvjetljavalo 360 plinskih svjetiljki, a stropovi su bili iz patentiranih Ludwigovih opeka.

Građevinske, zanatske, instalacijske radove izvela je Hrvatska građevinska zajednica, čak dvadeset poduzetnika. Gradnjom je rukovodio inženjer Riboli. Za gradnju je ukupno utrošeno 427 000 kruna, bez vrijednosti otkupljenog zemljišta, a za pokućstvo je utrošeno još 48 000 kruna.

Nova zgrada Velike realke je svečano otvorena 30. ožujka 1910. godine. Zabilježeno je da je na otvorenju uz ostale uzvanike prisustvovao i viši inženjer Vallach.

Poslije Prvog svijetskog rata Realka se počela postepeno preobražavati u Mušku realnu gimnaziju, kako je škola 1930. godine i službeno nazvana. Preobrazba započeta još 1921. godine, okončana je 1935. godine kada u jesen u njoj više nije bilo razreda s nastavnim programom Realke.

U jesen 1940. godine Muška realna gimnazija seli s Klasičnom gimnazijom u novogradnju na Spinutu, a u ovu zgradu useljava Ženska realna gimnazija, dotad smještena s klasičnom gimnazijom u bivšoj kući Grisogono u Nodilovoj ulici.

Poslije Drugog svjetskog rata, u ovoj je zgradi Učiteljska škola, a kasnije Pedagoška gimnazija (dobiva ime Marko Marulić) i Gimnazija "Vladimir Nazor". Nekoliko godina poslije Drugog svijetskog rata, da bi se dobilo na prostoru, nadograđena je dotad prizemna gimnastička dvorana, kao što je predlagano već u vrijeme izgradnje škole, daleke 1910. godine.

Poslije Šuvarove reforme 1977. godine u njoj je smješten Centar za odgoj i obrazovanje u kemijsko - prehrambenoj, poljoprivredno - šumarskoj i zanatskoj djelatnosti.  Polovinom 80-ih Centar se transformira i postaje Centar u kemiji i zanatstvu.

Ustrojem Republike Hrvatske i reformom školstva opet su vraćeni razredi Opće gimnazije. Sada su ovdje dvije gimnazije, IV. gimnazija ''Marko Marulić'' i V. gimnazija "Vladimir Nazor".

Izvor: Slavko Muljačić, dipl.ing.arh.